Minab: Kada je najpreciznija raketa na svijetu izabrala učionicu

Često se kaže da najgora zla ne čine čudovišta ili sadisti, nego ljudi koji su zastrašujuće obični, piše Ali Bahreini za Al Jazeeru.

Američki „ministar rata” Pete Hegseth nedavno je u jednom medijskom intervjuu smireno izjavio: „Jedini koji sada trebaju biti zabrinuti su Iranci koji misle da će nastaviti živjeti.” Riječi izgovorene bez oklijevanja, kao da je mogućnost smrti za milijune ljudi tek strateški proračun.

Na jugu Irana, prije nego što sunce izađe nad obalom, kroz sela se tiho širi poznat zvuk: zvuk lenj brodova koji se pripremaju za isplovljavanje. Njihovi istrošeni drveni trupovi škripe uz plimu, jedra se polako razvijaju, a ribari u tišini ranog jutra povlače konope. Na jugu postoji izreka: „Lenj koji ne poznaje more slomit će prvi val.” Za ljude s naše obale lenj je više od plovila. On je simbol samog života — ustrajnosti protiv mora, protiv oluje, protiv sudbine koja rijetko pokazuje milost.

I ja sam sin tog istog juga, gdje je more dugo učilo ljude kako se suprotstaviti valovima. No ujutro 28. veljače jedan neočekivani val stigao je na jug.

Bilo je 10:45 ujutro. Učionice osnovne škole za djevojčice Shajareh-Tayyebeh u gradu Minabu bile su pune djece. Djevojčice u dobi između sedam i dvanaest godina sjedile su za svojim klupama s otvorenim bilježnicama. Ritam recitiranja i tihi glasovi učenja širili su se hodnicima.

U tom istom trenutku, tisućama kilometara dalje, u kontrolnoj sobi ispunjenoj digitalnim ekranima, pritisnuto je jedno dugme.

Krstareća raketa Tomahawk — jedno od najpreciznijih vođenih oružja na svijetu — poletjela je s američkog ratnog broda. Takva je raketa projektirana da pogađa s izvanrednom preciznošću. Može odabrati određenu zgradu među mnogima i pogoditi cilj s odstupanjem od svega nekoliko metara.

Toga jutra njezin cilj nije bio vojni objekt.

Cilj je bila osnovna škola za djevojčice.

Prva raketa probila je krov učionica, a zgrada se urušila sama u sebe. Nekoliko sekundi kasnije druga je raketa pogodila školsko dvorište, gdje su djeca koja su pobjegla iz ruševina pokušavala disati u oblacima prašine. Uslijedila je treća eksplozija, a zvuk života zamijenila je nepodnošljiva tišina.

Kad se dim napokon razišao, ostali su spaljeni udžbenici razbacani među razbijenim klupama, male cipele po tlu i vapaji majki koje su među ruševinama dozivale imena svojih kćeri.

Oko 170 ljudi je poginulo, većinom učenica, a oko 100 je ranjeno. Te brojke ne mogu dočarati ljudsku stvarnost koju predstavljaju.

Ovo nije bila nesreća. Sam trenutak napada govori sam za sebe: 10:45 u subotu ujutro, upravo kada su učionice bile pune djece, u prvim satima rata. Projektil koji može pogoditi cilj unutar pet metara ne može zamijeniti učionicu za vojni objekt. Satelitske snimke prije i poslije napada, ostaci američkog naoružanja i potvrđene videosnimke ukazuju na isti zaključak.

Ovo nije bila pogreška. Bila je to poruka poslana prvog dana rata — da čak i najudaljenije zajednice na jugu Irana mogu postati mjesta razaranja. Njezina svrha bila je usaditi strah na samom početku, slomiti volju naroda i normalizirati ideju da nigdje — čak ni u učionici — nije sigurno.

Ponovljeno gađanje škole jasno pokazuje namjeru i ukazuje na potrebnu razinu namjere.

Minab nije ostao izolirana tragedija. Diljem zemlje obrazac se ponavlja. Civili su ubijani u velikom broju, stambene četvrti pretvorene su u ruševine, trgovački centri uništeni, medicinske ustanove pogođene, a škole oštećene ili sravnjene sa zemljom. Čak ni zgrade Crvenog polumjeseca — institucije koja simbolizira humanitarnu zaštitu — nisu bile pošteđene.

Ovi ponovljeni napadi ne ukazuju na niz nesretnih pogrešaka, nego na jasan obrazac. Meta nisu vojske na bojištu, nego strukture svakodnevnog života: domovi, bolnice i škole. Kada se takva mjesta opetovano napadaju, namjera postaje nemoguće zanemariti.

Taj obrazac kriminalnog djelovanja izričito je potvrdio američki predsjednik Donald Trump 10. ožujka, kada je javno zaprijetio iranskom narodu i civilnoj infrastrukturi, izjavivši da će „lako uništiti ciljeve koji će učiniti praktički nemogućim da se Iran ikada ponovno izgradi kao država — smrt, vatra i bijes zavladat će nad njima”.

Iz perspektive međunarodnog prava, ono što se dogodilo ne može se smatrati običnim kršenjem ratnih pravila. To spada u kategoriju teških povreda koje međunarodno kazneno pravo desetljećima definira i osuđuje. Rat, čak i u svom najnasilnijem obliku, nije bez zakona. Pravila oružanog sukoba postoje upravo kako bi zaštitila civile od njegovih užasa, a kada se ta pravila prekrše, odgovornost ne nestaje u magli rata.

Temelji modernog međunarodnog kaznenog prava postavljeni su nakon Drugog svjetskog rata na vojnim sudovima u Nürnbergu i Tokiju. Tada je međunarodna zajednica potvrdila načelo koje je postalo temelj pravde: oni koji zapovijedaju vojnom silom ne mogu izbjeći odgovornost tvrdeći da su samo slijedili naredbe. Vlast sa sobom nosi i odgovornost.

To je načelo kasnije potvrđeno u brojnim međunarodnim tribunalima. Na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, u predmetu Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, suci su zaključili da namjerno uništavanje obrazovnih i vjerskih institucija tijekom oružanog sukoba predstavlja ratni zločin.

U ispitivanju zločina u selu Ahmići, tribunal je zaključio da uništenje džamije i škole nije bilo rezultat ratne zbrke, nego dio planirane kampanje zastrašivanja civilnog stanovništva. Zapovjednik je proglašen odgovornim jer je zločine naredio ili ih nije spriječio.

Slično je i Međunarodni kazneni sud za Ruandu u predmetima poput Tužitelj protiv Jean-Paula Akayesua pokazao da napadi na mjesta gdje civili traže utočište, uključujući škole i crkve, predstavljaju teške povrede međunarodnog humanitarnog prava. Oni koji se ondje sklanjaju, osobito djeca, nalaze se izvan borbe i imaju pravo na potpunu zaštitu.

Ta su načela kodificirana u Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda. Članak 8(2)(b)(ix) definira kao ratni zločin namjerno usmjeravanje napada na zgrade namijenjene obrazovanju, pod uvjetom da nisu vojni ciljevi. Ovo pravilo odražava temeljna načela razlikovanja i proporcionalnosti iz Ženevskih konvencija i njihovih dodatnih protokola: rat se vodi protiv boraca, a ne protiv učionica, bolnica ili domova.

U slučaju škole Shajareh-Tayyebeh u Minabu, pravno pitanje je tragično jasno. Projektil projektiran za precizne udare pogodio je školu upravo u trenutku kada su djeca bila unutra. Rezultat nije bila kolateralna šteta, nego ljudska katastrofa — više od stotinu djece čiji se glasovi više nikada neće čuti u učionicama.

Međunarodno pravo, međutim, ne zaustavlja se na utvrđivanju samog čina. Ono također ispituje lanac zapovijedanja kroz koji takvi činovi postaju mogući. U strukturi američkih oružanih snaga konačna vlast nad vojnim operacijama pripada predsjedniku kao vrhovnom zapovjedniku. Trump se nalazi na vrhu tog lanca i snosi krajnju političku i vojnu odgovornost za pokretanje i vođenje vojnih operacija.

Neposredno ispod njega nalazi se Hegseth koji je, kao „ministar rata“, najviši civilni autoritet u „Ministarstvu rata“, odgovoran za planiranje i provedbu vojnih operacija kroz zapovjednu hijerarhiju oružanih snaga.

Njegove vlastite javne izjave odražavaju neprikriven stav prema kršenjima, uključujući tvrdnju da neće biti „glupih pravila angažmana“ niti „politički korektnih“ ratova.

U međunarodnom kaznenom pravu takve funkcije nisu samo politički položaji; one nose pravne obveze. Doktrina zapovjedne odgovornosti utvrđuje da zapovjednici mogu snositi kaznenu odgovornost kada naređuju zločine ili kada znaju — ili su morali znati — da se zločini čine, a ne poduzmu ništa da ih spriječe.

Iskustvo međunarodne kaznene pravde otkriva jednu ponavljajuću istinu. Kada se škole, domovi i bolnice opetovano napadaju, takvi napadi rijetko su izolirani incidenti. Oni postaju dio šire strategije — napada na samu strukturu svakodnevnog života s ciljem slamanja duha jednog naroda.

Povijest pamti takve obrasce jednako kao što pamti imena onih koji su ih pretrpjeli.

Na jugu Irana postoji izreka: „Nijedan lenj slomljen u oluji nije zauvijek izgubljen; more njegove dijelove na kraju vrati na obalu.“ Sjećanje na pravdu djeluje na sličan način. I imena djece iz Minaba jednoga će dana stići na tu obalu.

Iranski narod neće posustati u obrani svoje zemlje niti u potrazi za pravdom za krv svojih ljudi.